Svaki put kada cene goriva na pumpi skoče, čujemo isti odgovor: ponuda i potražnja. I taj odgovor je tehnički tačan – ali je isto toliko nepotpun koliko bi bilo reći da fudbalski rezultat zavisi samo od toga ko je brži. Postoji ceo sistem aktera, mehanizama i interesa koji formiraju cene nafte i gasa, i taj sistem je znatno kompleksniji i politički nabijeniji nego što prosečan potrošač zna. U srži svega stoje dve grupe koje imaju realan uticaj na to koliko koštaju energenti – i nijedna od njih nije ni tržište ni potrošač.
- Dve grupe koje kontrolišu svet energenata
- Prva grupa: OPEC i OPEC+
- Druga grupa: producenti van OPEC+
- Berze i fjučersi – gde se cena zapravo formira
- Geopolitika: tihi ali možda i najmoćniji faktor
- Prirodni gas: tržište koje funkcioniše drugačije
- Ko plaća najvišu cenu?
- Zašto cene na pumpi ne padaju odmah kada nafta pojeftini?
- Konačan utisak
Dve grupe koje kontrolišu svet energenata
Prva grupa: OPEC i OPEC+
OPEC – Organization of the Petroleum Exporting Countries – nastao je 1960. godine, a danas broji 12 država članica, uglavnom sa Bliskog istoka i Afrike: Saudijska Arabija, Irak, Iran, Kuvajt, UAE, Libija, Nigerija, Alžir, Gabon, Ekvatorska Gvineja, Kongo i Venecuela. Sam OPEC kontroliše oko 40 posto svetske proizvodnje nafte – što je dovoljno da se kaže da ima polugu nad tržištem, ali nije dovoljno da diktira cene bez obzira na sve ostale.
Upravo zato je 2016. formiran OPEC+ – prošireni savez koji uz prvobitne članice uključuje i Rusiju, Kazahstan, Meksiko, Oman, Azerbejdžan i još desetak država. Taj savez zajedno kontroliše oko 40 posto ukupne svetske ponude nafte – i to je broj koji ga čini ozbiljnom silom.
Kako OPEC i OPEC+ utiču na cenu? Jednostavno: dogovorenim smanjenjem ili povećanjem proizvodnje. Kada odluče da smanje dnevnu proizvodnju za milion barela, globalna ponuda se sužava i cene rastu. Kada povećaju kvote, ponuda raste, cene padaju.
Druga grupa: producenti van OPEC+
Ono što OPEC+ ne kontroliše – a to je preko 60 posto svetske ponude – potiče od zemalja i kompanija koje nisu deo tog saveza. Sjedinjene Američke Države su danas, zahvaljujući revoluciji škriljčane nafte i fraking tehnologiji, najveći pojedinačni proizvođač nafte na svetu, sa dnevnom produkcijom od oko 13 miliona barela. Kanada, Norveška, Brazil i Velika Britanija su ostale značajne non-OPEC sile.
Ova druga grupa ne koordiniše odluke o proizvodnji – svaka kompanija i svaka država radi po sopstvenom poslovnom interesu. To znači da kada OPEC+ smanji kvote da bi podigao cene, američki i kanadski producenti često povećaju sopstvenu produkciju da bi iskoristili više cene i preuzeli tržišni udeo. Upravo u toj tenziji između prve i druge grupe leži stalna drama na naftnim tržištima.
Berze i fjučersi – gde se cena zapravo formira
OPEC i OPEC+ odlučuju koliko nafte ima na tržištu. Ali cena se ne formira u sedištu OPEC-a u Beču niti na naftnim poljima u Rijadu – ona se formira na robnim berzama, primarily na New York Mercantile Exchange (NYMEX) i Intercontinental Exchange (ICE) u Londonu.
Na tim berzama trguje se fjučersima – ugovorima o kupovini određene količine nafte po određenoj ceni na neki budući datum. Referentne cene koje svet prati su:
- WTI (West Texas Intermediate) – američki marker za cenu nafte, koji se najčešće citira u američkim medijima i finansijskim izveštajima
- Brent crude – evropski i globalni marker koji prati cenu nafte iz Severnog mora i koji je standard za oko 70 posto globalnih transakcija naftom
Špekulanti i hedž fondovi igraju ogromnu ulogu u ovom sistemu. Oni kupuju i prodaju fjučers ugovore bez ikakve namere da ikad fizički preuzmu barel nafte – cilj je čisto finansijski. Procenjuje se da u pojedinim periodima spekulativni kapital čini veći deo prometa na naftnim berzama nego stvarni industrijski kupci. To znači da vijest o napadu na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji, eskalacija tenzija u Ormuškom moreuzu ili čak tweet predsednika velike ekonomije može pomeriti cenu za nekoliko dolara za sat vremena – čisto na osnovu promene sentimenta, bez ijednog promenjenog fizičkog barela.
Geopolitika: tihi ali možda i najmoćniji faktor
Nijedna analiza cena nafte nije potpuna bez geopolitike. Naftna tržišta su izuzetno osetljiva na nestabilnost u regionima koji su ključni za globalnu ponudu, i svaki signal nesigurnosti odmah se ugrađuje u cenu putem berzi.
Ormuškim moreuzom, relativno uskim plovnim prolazom između Irana i Omana, prolazi oko 20 posto ukupne globalne potrošnje nafte. Svako pogoršanje odnosa između Irana i SAD, ili između Irana i Izraela, momentalno se preliva u porast cena nafte – jer tržišta odmah počnu da ugrađuju rizik mogućeg zatvaranja prolaza ili napada na tanker.
Sukob u Ukrajini i sankcije Rusiji su u periodu 2022-2024. dramatično preoblikovale globalne tokove energenata. Rusija je kao drugi najveći izvoznik nafte i najveći izvoznik gasa u Evropu nasilno promenila kompletnu mapu snabdevanja – i Evropa je bila prinuđena da za godinu dana pronađe alternativne izvore kojima se gradila decenijama.
Prirodni gas: tržište koje funkcioniše drugačije
Gas i nafta su energenti, ali im tržišta funkcionišu po različitoj logici. Nafta je globalno tržište – barel nafte se može brodovima prevesti gotovo bilo gde na svetu, pa je cena relativno ujednačena globalno.
Gas je tradicionalno bio regionalno tržište – gas se prevozi gasovodima koji imaju fiksne početne i krajnje tačke, i nema fleksibilnosti kao nafta. Cena gasa u Evropi i cena gasa u Aziji mogle su biti potpuno različite jer fizički nije bilo načina da se gas prebaci između tih tržišta efikasno.
Razvoj LNG tehnologije – tečnog prirodnog gasa koji se može prevoziti tankerima poput nafte – dramatično menja ovu sliku. LNG tržište je u brzom rastu i polako pretvara gas iz regionalnog u globalni energent. Američki LNG koji je tokom krize 2022. spasavao Evropu od grejnih nestašica je živ dokaz te transformacije.

Ko plaća najvišu cenu?
Nisu sve zemlje jednako izložene promenama cena energenata. Razvijene ekonomije sa diversifikovanim energetskim miksem i finansijskim instrumentima za hedžing imaju daleko veću otpornost na šokove nego uvozne ekonomije u razvoju.
Prema analizi New York Timesa baziranoj na podacima Observatory of Economic Complexity, azijske zemlje poput Kine, Japana, Južne Koreje i Indije plaćaju jednu od najviših cena globalnih energetskih kriza jer su enormno zavisne od uvoza nafte i gasa, pre svega iz zemalja Persijskog zaliva koje snabdevaju te regione kroz Ormušku prolaz.
Srbija i Balkan su u specifičnoj poziciji: zemlja je uvoznik i nafte i gasa, i istorijski je bila izuzetno zavisna od ruskog gasa. Diversifikacija izvora snabdevanja je u toku, ali ta zavisnost objašnjava zašto su energetske krize koje se dešavaju daleko od naše granice direktno utiču na račune za grejanje i gorivo na pumpi.
Zašto cene na pumpi ne padaju odmah kada nafta pojeftini?
Ovo je pitanje koje frustrira svakog vozača koji prati svetska tržišta. Postoji sistemska asimetrija u prenosu cena: kada nafta poskupi, cene goriva reaguju gotovo trenutno. Kada nafta pojeftini, isti efekat kasni danima ili sedmicama.
Razlog je kombinacija više faktora: rafinerije i distributeri kupuju naftu unapred po fiksnim ugovorima, marže se prilagođavaju sporije nego nabavna cena, a u nekim slučajevima i regulatorna i poreska struktura usporava prenos pada cena na krajnjeg potrošača. U Srbiji, deo cene goriva čini trošarina koja je fiksna i ne zavisi od kretanja cena nafte – što znači da pad cene nafte na berzi nikad ne rezultuje proporcionalno jednakim padom cene na pumpi.
Konačan utisak
Tržište nafte i gasa nije slobodno tržište u klasičnom ekonomskom smislu. To je arena u kojoj karteli pregovaraju o kvotama, špekulanti igraju na strah i pohlepu, geopolitički sukobi pomiču cene za minuter, a fizička infrastruktura gasovoda i tankera određuje kome se može prodati i po kojoj ceni.
Razumeti ovu složenost ne znači prihvatiti nemoć. Znači imati alat da se pročitaju vijesti o novim sankcijama, odlukama OPEC+ ili napadima na naftna postrojenja – i odmah prepoznati zašto su te vijesti relevantne za gorivo koje punite sutra ujutru. Jer na kraju dana, sva ta globalna geopolitika završi u litri supergoriva od koje svi zavisimo.


