Kada govorimo o klimatskim promenama, često nam se servira priča o „kolektivnoj odgovornosti“. Uče nas da gasimo svetlo, recikliramo plastiku i vozimo bicikl umesto automobila. I dok su te navike pohvalne, najnoviji podaci bacaju potpuno novo svetlo na to ko zapravo „kuva“ našu planetu.
Ispostavilo se da nismo svi u istom čamcu – neki su u gumenim čamcima koji tonu, dok drugi plove na superjahtama koje izbacuju tone ugljen-dioksida. Najnovija istraživanja pokazuju zastrašujuću nesrazmeru: najbogatijih jedan procenat svetske populacije već je „pojeo“ svoj udeo u emisiji ugljenika, drastično nas udaljavajući od ciljeva postavljenih za spas planete.
Ovi podaci nisu samo statistika; oni su optužnica protiv životnog stila globalne elite koja, čini se, živi kao da sutra ne postoji.
Šta znači „potrošeni budžet“?
Da bismo razumeli težinu ovog problema, moramo se podsetiti šta je cilj. Prema Paris Agreement (Pariskom sporazumu), svet mora da ograniči globalno zagrevanje na 1,5 stepeni Celzijusa iznad predindustrijskog nivoa kako bi se izbegle katastrofalne posledice. To znači da čovečanstvo ima ograničen „budžet“ ugljenika koji sme da ispusti u atmosferu.
Kada bi se taj budžet ravnopravno podelio na svakog stanovnika Zemlje, svako od nas bi imao određenu kvotu. Međutim, studije koje su sproveli Oxfam i Stockholm Environment Institute pokazuju da je najbogatijih 1% (ljudi koji zarađuju više od 140.000 dolara godišnje, mada se definicija bogatstva razlikuje po regionima) tu svoju kvotu za naredne decenije već iskoristilo.
Privatni avioni, jahte i vile: cena luksuza
Kako je moguće da jedna osoba emituje toliko zagađenja? Odgovor leži u ekstravagantnom načinu života. Dok prosečan građanin Balkana brine o računu za struju i grejanju, pripadnici svetske elite generišu emisije kroz:
- Privatne letove: Jedan let privatnim avionom emituje više CO2 nego što prosečna osoba proizvede za godinu dana.
- Superjahte: Ovi ploveći hoteli su verovatno najveći pojedinačni zagađivači u vlasništvu pojedinaca.
- Investicije: Ovo je skriveni, ali najopasniji faktor. Novac najbogatijih često je uložen u industrije koje su veliki zagađivači, poput naftnih kompanija, rudarstva i teške industrije.
Jaz je toliko dubok da bi osobi iz onih 99% populacije bilo potrebno oko 1.500 godina života da proizvede istu količinu ugljenika koju jedan milijarder proizvede za samo godinu dana.

Siromašni plaćaju najveću cenu
Ironija i tragedija klimatske krize leži u tome što oni koji najmanje doprinose problemu, najviše trpe njegove posledice. Dok bogati mogu da se „sakriju“ od vrućina u klimatizovanim vilama ili presele u sigurnije zone, siromašniji slojevi stanovništva su prvi na udaru poplava, suša, toplotnih talasa i propadanja letine.
Podaci sugerišu da najsiromašnijih 50% svetske populacije emituje zanemarljive količine ugljenika, ali su njihovi domovi i izvori prihoda najugroženiji. Ovo nije samo ekološko pitanje, već i pitanje osnovne socijalne pravde.
Da li je rešenje u porezima?
Sve je više glasova u međunarodnoj zajednici koji pozivaju na radikalne promene. Predlozi uključuju uvođenje poreza na bogatstvo i posebnih taksi na luksuzne izvore zagađenja, poput privatnih aviona. Ideja je da se novac prikupljen na ovaj način iskoristi za finansiranje zelene tranzicije i pomoć zemljama u razvoju koje se bore sa posledicama klimatskih promena.
Bez obuzdavanja emisija „zagađivačke elite“, sav trud običnih ljudi da žive održivo mogao bi biti uzaludan.
Zaključak
Ovi podaci šalju jasno upozorenje svetskim liderima i kreatorima politika. Ne možemo očekivati da teret borbe protiv klimatskih promena padne na leđa običnog čoveka dok najbogatiji nastavljaju da zagađuju bez ikakvih posledica. Klimatska kriza je neodvojiva od krize nejednakosti i jedno se ne može rešiti bez drugog. Vreme je da se fokus pomeri sa individualne odgovornosti potrošača na odgovornost onih koji svojim resursima i uticajem najviše oblikuju – i uništavaju – našu atmosferu. Planeta nema VIP ulaz, a posledice pregrevanja na kraju će osetiti svi, bez obzira na stanje na bankovnom računu.


