Dok se svet u februaru 2026. godine okreće ka takmičenjima na snegu i ledu, jedno pitanje visi u vazduhu poput guste magle: koliko će još dugo priroda dozvoljavati održavanje Zimskih olimpijskih igara? Ono što je nekada bio praznik sporta u netaknutoj prirodi, danas postaje kompleksna igra geopolitike, osiguranja rizika i očajničke borbe sa termometrom.
„Bela olimpijada“ više nije tako bela, barem ne prirodno. Od Alpa do Stenovitih planina, skijaški centri se suočavaju sa surovom realnošću – zime postaju kraće, a sneg sve ređi.
Paradoks veštačkog snega i ekološka cena
Jedan od najupečatljivijih primera promene dogodio se u Beijing 2022. godine, gde su igre održane na skoro 100% veštačkom snegu. Iako tehnologija omogućava održavanje takmičenja čak i kada su temperature u plusu, cena je ogromna. Za proizvodnju takvog snega potrebni su milioni litara vode i ogromna količina energije, što stvara začarani krug: pokušavamo da spasimo zimske sportove koristeći metode koje dodatno ubrzavaju globalno zagrevanje.
Veštački sneg je takođe tvrđi i brži, što dramatično menja fiziku sporta i povećava rizik od povreda kod sportista. Granica između „pobedničkog postolja“ i „operacione sale“ nikada nije bila tanja.
Geografija domaćina koja se ubrzano smanjuje
Analize koje sprovodi International Olympic Committee (IOC) pokazuju zastrašujuće projekcije. Do 2050. godine, od 21 grada koji su ranije bili domaćini igara, samo bi mali broj njih imao klimatske uslove koji se smatraju „pouzdanim“ za ponovno održavanje takmičenja. Ako se emisije gasova sa efektom staklene bašte ne smanje, do kraja veka bi gradovi poput Chamonix, Innsbruck ili Sarajevo mogli postati samo uspomene u istorijskim knjigama zimskih sportova.
Ovaj trend prisiljava IOC da razmatra radikalne promene, poput rotacije igara između nekoliko stalnih lokacija koje imaju zagarantovan sneg ili čak prebacivanje određenih takmičenja u zatvorene prostore.

Diplomatija osiguranja i upravljanje rizicima
U svetu visokih finansija, pojam Insurediplomat postaje sve važniji. Organizacija događaja veličine Olimpijade zahteva milijarde dolara investicija, a osiguravajuće kuće sada postavljaju stroge uslove. Klimatski rizik više nije teoretska kategorija, već stavka u ugovoru koja direktno utiče na premije osiguranja.
Investitori i osiguravači šalju jasne signale politikama država: bez jasne strategije za ublažavanje klimatskih promena, održavanje ovakvih manifestacija postaje ekonomski neizvodljivo. „Diplomatija osiguranja“ tako postaje moćan alat koji primorava vlade da preispitaju svoje ekološke ciljeve ako žele da ostanu na svetskoj mapi prestižnih sportskih događaja.
Put ka održivosti u 2026. godini
Trenutne igre, poput onih u Milano Cortina 2026, pokušavaju da postave nove standarde. Fokus je na korišćenju već postojeće infrastrukture umesto izgradnje novih, skupih i ekološki štetnih objekata. Cilj je stvoriti „klimatski pozitivne“ igre, ali kritičari upozoruju da su to često samo kozmetičke promene u odnosu na razmere problema.
Pitanje nije samo da li možemo da napravimo sneg, već da li imamo moralno pravo da trošimo resurse na taj način dok se planeta suočava sa mnogo ozbiljnijim egzistencijalnim izazovima.
Zaključak: Da li je vreme za redefinisanje sporta?
Zimske olimpijske igre su na prekretnici. One više ne mogu postojati u izolaciji od ekološke stvarnosti. Da bismo sačuvali tradiciju, moraćemo da je menjamo iz korena. Možda će buduće generacije gledati skijanje na pesku ili u gigantskim rashlađenim halama, ali duh planine i hladnog zimskog vazduha polako izmiče iz ruku.
Budućnost igara zavisi od toga koliko brzo možemo da pređemo sa reči na dela u borbi protiv klimatske krize. Led je tanak, a vremena za povratak na sigurno je sve manje.


