Nakon više od dve decenije iscrpljujućih pregovora, odlaganja i političkih igara, Evropska unija je konačno rekla „da“. U potezu koji će redefinisati globalnu trgovinsku mapu, ali i potencijalno zapaliti ulice evropskih metropola, Savet Evropske unije dao je zeleno svetlo za kontroverzni trgovinski sporazum sa blokom Mercosur.
Ovo nije samo još jedan birokratski papir potpisan u Briselu. Ovo je formiranje jedne od najvećih zona slobodne trgovine na planeti, koja obuhvata tržište od preko 700 miliona ljudi. Međutim, dok šampanjac puca u kancelarijama velikih industrijskih konglomerata u Nemačkoj, u francuskim selima se oštre vile i pale motori traktora.
Kraj maratona dugog 25 godina
Pregovori između EU i zemalja koje čine Mercosur (Brazil, Argentina, Paragvaj, Urugvaj i Bolivija) počeli su još davne 1999. godine. Cilj je uvek bio jasan: ukloniti carine na većinu proizvoda i omogućiti lakši protok roba.
Za evropsku industriju automobila, mašina i farmaceutskih proizvoda, ovo je „zlatna koka“. Južna Amerika je gladna evropske tehnologije i luksuzne robe. Međutim, cena tog izvoza, prema mišljenju kritičara, biće plaćena uništenjem evropskog seljaka. Sporazum predviđa drastično smanjenje carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Južne Amerike, uključujući govedinu, piletinu, šećer i etanol.
Diplomatski poraz Francuske i pobeda „Nemačke osovine“
Ono što ovu vest čini posebno dramatičnom je politička pozadina. Francuska, predvođena predsednikom Emmanuelom Macronom, godinama je bila najglasniji protivnik ovog dogovora, pokušavajući da zaštiti svoje poljoprivrednike. Pariz je do poslednjeg trenutka pokušavao da formira tzv. „blokirajuću manjinu“ unutar EU kako bi zaustavio ratifikaciju.
Međutim, matematika im nije išla na ruku. Za blokiranje odluke potrebno je da protiv budu najmanje četiri zemlje koje predstavljaju 35% stanovništva EU. Iako su uz Francusku stajale zemlje poput Poljske (zabrinute za svoje tržište živine) i Austrije, to nije bilo dovoljno.
S druge strane, teškaši poput Nemačke i Španije snažno su gurali sporazum. Nemačkoj je potreban izvoz automobila kako bi spasila svoju posrnulu industriju, dok Španija ima duboke istorijske i ekonomske veze sa Južnom Amerikom. Na kraju, princip kvalifikovane većine je presudio – Brisel je odlučio da žrtvuje interese jednog dela poljoprivrednika zarad šire geopolitičke i industrijske koristi.

Zašto se poljoprivrednici plaše „mesa sa drugog kontinenta“?
Strah evropskih farmera nije bez osnova. Njihov glavni argument je nelojalna konkurencija.
Evropski proizvođači hrane moraju da poštuju najstrože standarde na svetu – od dobrobiti životinja, preko zabrane određenih pesticida i hormona, do ekoloških taksi i visokih cena rada. S druge strane, farmeri u Brazilu i Argentini često koriste sredstva koja su u Evropi zabranjena, imaju jeftiniju radnu snagu i ogromna prostranstva koja im omogućavaju masovnu proizvodnju po znatno nižim cenama.
Evropski stočari tvrdi da će tržište biti preplavljeno jeftinom govedinom i piletinom sa kojom oni cenovno ne mogu da se takmiče, što će dovesti do bankrota hiljada malih gazdinstava. Pored toga, ekolozi upozoravaju da će povećana potražnja za mesom i sojom iz Južne Amerike dodatno ubrzati krčenje Amazonske prašume, uprkos klauzulama u sporazumu koje bi to trebalo da spreče.
Sledi li haos na ulicama?
Sada kada je odluka doneta, Evropa zadržava dah. Poljoprivredni sindikati širom kontinenta, a posebno moćni francuski FNSEA, već su najavili „istorijsku mobilizaciju“.
Prethodnih godina smo gledali kako traktori blokiraju autoputeve, prosipaju stajnjak ispred vladinih zgrada i pale gume. Analitičari predviđaju da bi reakcija na ovaj sporazum mogla biti još žešća. Osećaj izdaje je ogroman, jer su mnogi verovali obećanjima svojih vlada da sporazum neće proći u ovom obliku. Postoji realna opasnost da će se ekonomsko nezadovoljstvo preлити u političku nestabilnost, dajući vetar u leđa desničarskim i evroskeptičnim partijama koje tvrde da Brisel radi protiv interesa sopstvenog naroda.
Zaključak
Odobravanje sporazuma sa Mercosurom predstavlja prekretnicu za Evropsku uniju, pokazujući da je ekonomska ekspanzija i geopolitički uticaj stavljen ispred protekcionizma domaće poljoprivrede. Iako će potrošači verovatno profitirati kroz niže cene određenih proizvoda, a industrija kroz novi izvoz, socijalna cena bi mogla biti visoka. Naredni meseci biće test izdržljivosti za evropske vlade koje će morati da balansiraju između međunarodnih obaveza i besa onih koji ih hrane. Očekuju nas blokade, protesti i verovatno novi paketi subvencija kojima će Brisel pokušati da „ugasi požar“ novcem, ali poverenje između sela i evropske administracije je ovim potezom trajno narušeno. Sada ostaje da se vidi da li će traktori ponovo postati simbol otpora globalizaciji na ulicama Pariza, Berlina i Brisela.


