Postoje mesta na karti sveta koja izgledaju nevažno – uski prolazi između kopna, plitki morski tesaci koji ne izgledaju ni impresivno ni strateški dok ih ne pronađete na globusu.
- Kako je počelo – i šta je Iran uradio
- Iran koji „ne zatvara“ – ali ga je suštinski zatvorio
- Trampov ultimatum i eskalacija pretnji
- Šta kaže međunarodno pravo
- 21 napad na brodove za dve nedelje
- Petina svetske nafte koja je stala
- Ko ima alternativu – i ko je potpuno izložen
- Šta sledi – i može li se ovo rešiti
- 40 kilometara koje svi znaju
A onda se nešto dogodi. I odjednom svi pričaju o njima.
Hormuški moreuz, tesnac širok svega 34 do 40 kilometara između Iranskog primorja i Omanskog poluostrva, ušao je u centar pažnje sveta 28. februara 2026. godine – i od tada nije izašao. Kroz taj uski kanal prolazi otprilike petina celokupne svetske isporuke nafte i tečnog prirodnog gasa. Svaki brodski tanker koji ide iz Persijskog zaliva prema Aziji, Evropi ili Americi mora – ili je do nedavno morao – proći upravo ovde.
Danas taj prolaz izgleda sasvim drugačije nego pre mesec dana.

Kako je počelo – i šta je Iran uradio
Kada su 28. februara SAD i Izrael izveli zajedničke vojne udare na Iran, koji su između ostalog uključili i likvidaciju vrhovnog vođe Alija Hamenegija, iranski odgovor nije bio samo vojni.
Bio je ekonomski. I geopolitički. I strateški brutalan u svojoj jednostavnosti.
Iranska revolucionarna garda u roku od sati počela je da emituje upozorenja na VHF radio kanalima svim plovilima u Hormuškom moreuzu – niko ne prolazi. Formalno, Iran nije proglasio zvaničnu morsku blokadu – jer bi to bila direktna povredа međunarodnog prava koja bi otvorila drugačiju pravnu i vojnu dimenziju sukoba. Umesto toga, napadi su govorili umesto reči.
Između 28. februara i 2. marta, do osam komercijalnih plovila bilo je napadnuto ili oštećeno u vodama Hormuškog moreuza, Omаnskog zaljeva i Persijskog zaliva. Dvojica pomoraca su poginula. Deseci su povređeni.
Američki tanker Stena Imperative pogođen je dvaput u luci Bahrejna, izazivajući požar. Signal je bio jasan: ne radi se o slučajnim incidentima, već o sistematičnoj politici.
Do 2. marta, stariji zvaničnik Iranske revolucionarne garde zvanično je potvrdio da je moreuz zatvoren – i zapretio da će svaki brod koji pokuša prolaz biti „zapaljen“. Podaci o praćenju brodova su pokazali smanjenje saobraćaja od 70 odsto gotovo odmah. A najless od 150 tankera usidrilo se u otvorenim morskim vodama, čekajući da se situacija razjasni.
Iran koji „ne zatvara“ – ali ga je suštinski zatvorio
Jedan od najinteresantnijih aspekata ove krize je diplomatska igra s rečima koje Iran vodi.
U martu je iranski ambasador u UN izjavio da Iran „u potpunosti poštuje princip slobode plovidbe prema morskim zakonima“ i da moreuz tehnički nije zatvoren.
A istovremeno, Iranska revolucionarna garda usmerava „verifikovana“ plovila – ona koja dolaze iz zemalja koje nisu u sukobu s Iranom – kroz uski koridor duboko unutar iranskih teritorijalnih voda, severno od ostrva Larak. Sve ostalo – posebno brodovi pod zastavama SAD, Izraela i njihovih saveznika – nailaze na napade ili pretnje napadima.
U praksi, to znači da je moreuz zatvoren za sve komercijalne brodove koji ne pristanu na iranska pravila – jer nijedna osiguravajuća kompanija na svetu neće pokriti plovidbu kroz zone aktivnih vojnih napada.
Iran je čak otišao korak dalje – zvanično je ponudio neograničen prolaz kroz moreuz svim državama koje proteraju američke i izraelske ambasadore. Bio je to politički potez osmišljen da podeli međunarodnu zajednicu i nagradi one koji se distanciraju od SAD.

Trampov ultimatum i eskalacija pretnji
Situacija je dostigla novu tačku napetosti 21. marta, kada je predsednik Donald Tramp postavio javni ultimatum Iranu.
„Ukoliko Iran ne otvori u potpunosti i bez pretnji Hormuški moreuz u roku od 48 sati od ovog tačnog vremena, Sjedinjene Države će napasti i uništiti njegove elektrane, počevši od najveće“, napisao je Tramp na svojoj društvenoj mreži Truth Social.
Bio je to jedan od najdirektnih vojnih ultimatuma koji je američki predsednik javno postavio u modernoj istoriji – i bio je jasan u nameri da pritisne Iran da popusti.
Iran je odgovorio jednako direktno. Teheran je saopštio da će u slučaju napada SAD na iranske elektrane, Hormuški moreuz biti „potpuno zatvoren i neće se ponovo otvoriti dok se uslovi ne ispune“. Uz to, Iran je zapretio napadima na energetska postrojenja i postrojenja za desalinizaciju vode povezana sa SAD u celom regionu Persijskog zaliva.
To nije bila prazna pretnja. Zemlja poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Katara oslanja se na desalinizaciju mora za više od 90 odsto pitke vode. Napad na takva postrojenja ne bi bio samo ekonomski udar – bio bi humanitarna katastrofa.
Šta kaže međunarodno pravo
Zatvaranje Hormuškog moreuza – bilo formalno ili faktično – otvara složeno pravno pitanje koje eksperti i dalje raspravljaju.
Prema Konvenciji UN o pravu mora, Hormuški moreuz je „moreuz koji se koristi za međunarodnu plovidbu“ – što znači da brodovi svih država imaju pravo „tranzitnog prolaza“ koji se ne može ograničiti ni suspendovati. Iran je ratifikovao ovu konvenciju.
Blokiranjem prolaza, Iran krši međunarodno pravo mora, prema oceni brojnih analitičara. Postavljanje morskih mina u moreuzu posebno se navodi kao kršenje Haške konvencije VIII iz 1907. godine.
Ali, kao i uvek u geopolitici, razlika između onog što piše u pravnim dokumentima i onog što se dešava na vodi – ogromna je. Iran se poziva na pravo na samoodbranu, na to da je bio napadnut prvи i da su mere u moreuzu odgovor na egzistencijalnu pretnju.
Međunarodna zajednica, uključujući Zapad i regionalne saveznike, osudila je iranski pristup – ali osuda ne otvara moreuz.
21 napad na brodove za dve nedelje
Statistika koja govori sama za sebe – do 12. marta 2026. godine, Iran je izvео 21 potvrđeni napad na komercijalna plovila.
Obrasci napada bili su nepredvidivi – targetovani su brodovi različitih zastava, iz različitih zemalja, u različito vreme i na različitim pozicijama. Ta nepredvidivost nije bila slučajna – bila je osmišljena da osiguravajuće kompanije ne mogu proceniti rizik, što automatski znači da ne mogu osigurati plovidbu.
Bez osiguranja – nema plovidbe. Bez plovidbe – nema nafte.
Petina svetske nafte koja je stala
Ono što se dešava u Hormuškom moreuzu nije lokalna kriza. To je globalni energetski šok koji sve više liči na scenario koji su ekonomisti decenijama koristili u najcrnjim projekcijama.
Kroz ovaj tesnac protiče otprilike petina svetske isporuke nafte. Tu su i ogromne količine tečnog prirodnog gasa iz Katara – jednog od najvećih izvoznika LNG-a na svetu. I naftni izvoz Saudijske Arabije, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Iraka.
Sve to je stalo ili dramatično usporilo.
Cene nafte su skočile odmah po početku krize, a nastavile su da rastu s eskalacijom tenzija. Evropa, koja je već prošla kroz energetsku krizu vezanu za Rusiju, sada se suočava s novim udarom. Azijska tržišta, posebno Japan, Južna Koreja i Kina – koja su gotovo potpuno zavisna od uvoza nafte iz Persijskog zaliva – pod direktnim su pritiskom.
Alternativi nema koja bi odmah i potpuno zamenila tok koji prolazi Hormuškim moreuzom. Jedine delımično alternativne rute – naftovod koji ide kroz Saudijsku Arabiju do Crvenog mora, i Iranski naftovod do Omana – imaju ograničen kapacitet i same su pod pretnjom iranskih napada na regionalna energetska postrojenja.

Ko ima alternativu – i ko je potpuno izložen
Nije svaka zemlja jednako pogođena.
SAD su u protekloj deceniji drastično povećale domaću nafтnu produkciju zahvaljujući šejl revoluciji i danas su neto izvoznik energenata. Za američku ekonomiju, direktna zavisnost od Hormuškog moreuza je ograničena – ali indirektna izloženost kroz globalne cene nafte i saveznike je veoma realna.
Evropa je u složenijoj poziciji. Deo kontinenta je već preusmjerio uvoz nafte nakon rata u Ukrajini, ali Hormuški moreuz i dalje igra ulogu u snabdevanju, a svaki rast cena sirove nafte udara u evropsku privredu i inflaciju.
Azija je najranjivija. Japan i Južna Koreja nemaju alternativu – gotovo sva njihova nafta dolazi upravo kroz Hormuški moreuz. Indija i Kina imaju diversifikovaniju dobavnu mrežu, ali i one osećaju direktan pritisak.
Ironično, neke od zemalja koje su odlučile da „slušaju“ Iranski poziv i pruže prolaz kroz moreuz uslovne zastavama – možda imaju kratkoročnu prednost u pristupu jeftinijem gorivu, ali po cenu geopolitičkog usklađivanja s Teheranom koje nosi sopstvene dugoročne rizike.
Šta sledi – i može li se ovo rešiti
Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije.
Trampov rok od 48 sati prošao je bez direktnog napada na iranske elektrane – što je protumačeno kao prostor za diplomаtiju. SAD su produžile rok, a Tramp je nagovestio mogućnost pregovora. Iran je, s druge strane, zadržao retoriku ali nije u potpunosti eskalirao.
Ali dok politički i vojni oci pregovaraju, tanker koji stoji usidren u Omаnskim vodama čeka. Fabrika u Japanu koja nema goriva čeka. Domaćinstvo u Nеmačkoj koje plaća višu struju – čeka.
Rešenje krize zahteva jedno od troje: vojnu pobedu jedne strane koja bi silom otvorila moreuz, diplomatski sporazum koji bi dao Iranu dovoljno toga da odustane od blokade, ili produženu patovu situaciju tokom koje bi tržišta nafte polako nalazila alternativne puteve i izvore – ali po enormnoj ekonomskoj ceni.
Nijedan od ta tri scenarija nije ni lak ni brz.
40 kilometara koje svi znaju
Hormuški moreuz na karti izgleda nebitno. Četrdeset kilometara morske površine između dva komada kopna – ništa što bi privuklo pogled turistima ili geografima.
Ali taj tesnac je tokom istorije bio ključna tačka kontrole nad energijom, trgovinom i geopolitičkom moći. Svako ko ga kontroliše – kontroliše nervni sistem globalnog snabdevanja naftom.
Iran to zna. I svaki potez koji pravi u ovoj krizi govori o tome da to znanje koristi svesno, precizno i bez oklеvanja.
Ostatak sveta, za sada, gleda – i čeka da vidi koliko daleko je Teheran spreman da ide.


