Kada izbije rat na Bliskom istoku, prve vesti govore o vojnim operacijama, diplomatskim reagovanjima i geopolitičkim igrama velikih sila. Ali negde u senci tih naslova počinje da se odvija drugačija priča – tiša, sporija, ali za milione ljudi daleko bolnija. To je priča o energiji. O tome ko će imati struje, ko će moći da kuva hranu, ko će platiti gorivo – i ko neće moći ništa od navedenog.
Treći zalivski sukob, koji je u martu 2026. izazvao najveći energetski poremećaj u modernoj istoriji, ponovo je otvorio to pitanje. I odgovor, nažalost, nije iznenađenje – najveće gubitnike ne tražite u bogatim zemljama. Tražite ih daleko od TV kamera.
Kada Hormuz zadrhti, svet oseti posledice
Hormuzki moreuz – uzak prolaz između Irana i Omana – jedna je od najvažnijih energetskih tačaka na planeti. Kroz njega prolazi oko 20 odsto sveukupne svetske potrošnje nafte i još veći deo ukapljenog prirodnog gasa. Kada taj prolaz postane nesiguran ili nedostupan, cene energenata rastu brže nego što vlade mogu da reaguju.

Tako je i sada. Cene prirodnog gasa u Evropi skočile su s oko 30 evra po megavat-satu na više od 60 evra u svega nekoliko dana. To je udvostručenje u roku koji nije ostavljao prostor za prilagođavanje. Kompanije, domaćinstva i vlade širom sveta počele su da računaju koliko će sve to koštati – i koliko dugo mogu da izdrže.
Siromašne zemlje na prvoj liniji
Postoji mračna zakonitost u svetskoj ekonomiji koja se ponavlja svaki put kada dođe do energetskog poremećaja – bogatije zemlje nađu način da zaštite svoje stanovnike, barem privremeno, kroz subvencije, rezerve i pristup alternativnim tržištima. Siromašne zemlje nemaju tu luksuznu opciju.
Videli smo to 2022. godine, kada je rat u Ukrajini uzrokovao energetski šok koji je Evropa podnela skupo, ali podnela. Države u razvoju nisu imale isti kapacitet. Šri Lanka je iscrpila devizne rezerve i proglasila neplaćanje dugova. Pakistan je upao u krizu platnog bilansa i morao je da kleči pred MMF-om. Istorija se sada ponavlja, ovaj put s novim akterima i novim žrtvama.
Danas, u Nepalu, redovi za kuhinjski gas su toliko dugi da su vlasti uvele racioniranje. U Šri Lanki, preduzeća su dobiila preporuku da ne rade sredama kako bi se uštedelo gorivo. U Pakistanu su obrazovne institucije zatvorene, a fakulteti prešli na online nastavu. To nisu apstraktni ekonomski pokazatelji – to su deca koja ne idu u školu i porodice koje ne znaju kako će skuvati ručak.
Ko su najranjiviji – i zašto
Časopis The Economist pokušao je da sistematizuje rizike i rangira najugroženije zemlje sveta prema dva ključna kriterijuma: koliko su izložene energetskoj nesigurnosti – a to znači koliko nafte, gasa i hrane uvoze – i koliko imaju kapaciteta da apsorbiraju udar, kroz devizne rezerve, fiskalni prostor i pristup alternativnim izvorima.
Na vrhu liste najranjivijih, s razlogom, nalaze se Pakistan, Egipat i Jordan. Sve tri zemlje su uvozno zavisne, imaju ograničene rezerve, suočene su s već visokim spoljnim dugovima i nemaju mnogo prostora za manevrisanje. Svaki dodatni dolar po barelu nafte direktno se prevodi u veće troškove uvoza, veći deficit i – na kraju – manje novca za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu zaštitu.
Ono što je posebno bolno jeste to da ove iste države nisu nimalo doprinele sukobu koji je izazvao krizu. One nisu strane u ratu. Nisu donosioci odluka. Ali plaćaju cenu – jer globalna ekonomija ne pita ko je kriv, već ko je najslabiji.
Evropa nije imuna – ali ima arsenal
Evropa je u nesreći delom pomogla sama sebi posle 2022. godine. Tada je bila prinuđena da u rekordnom roku smanji zavisnost od ruskog gasa, izgradi terminale za uvoz ukapljenog prirodnog gasa i ubrzano razvija obnovljive izvore. Taj bol je bio ogroman, ali je izrodio određenu otpornost.
Ipak, ni sada Evropa nije bezbedna. Cene gasa su ponovo skočile, i to drastično. Industrijska konkurentnost Evrope – koja je već bila pod pritiskom zbog visokih energetskih troškova – sada je ponovo dovedena u pitanje. Firme koje zavise od jeftine energije suočavaju se s teškim izborima: da li smanjiti proizvodnju, otpustiti radnike ili preseliti pogone negde gde je energija dostupnija.
Istraživači s Kolumbijskog univerziteta upozoravaju da niti jedna zemlja neće biti potpuno pošteđena – razlika je samo u tome koliko dugo može da izdrži pre nego što kriza postane socijalno i politički neodrživa.
Rusija – jedini dobitnik u globalnoj tragediji
U svakom velikom energetskom šoku, negde postoji neko ko profitira. I ovaj put, ta uloga – gorko ironično – pripada Rusiji.
Ruska nafta, koja je posle invazije na Ukrajinu bila pod sankcijama i morala da traži nova tržišta po nižim cenama, sada je ponovo postala tražena. Tankerska flota koja je prevozila rusku naftu do Kine i Indije sada to čini s 50 odsto višom cenom po barelu nego pre par meseci. Rusija, koja je bila izolovana, sada ponovo sedi na ključnom resursu koji ostatak sveta treba.
To nije pravda. To je geopolitika.

Zelena tranzicija – žrtva krize ili njen jedini izlaz
Svaki put kada dođe do energetskog šoka, vode se iste debate. Jedni kažu – evo dokaza da nam trebaju domaći fosilni goriva, da je zelena tranzicija luksuz koji si možemo priuštiti samo u mirnim vremenima. Drugi kažu suprotno – da upravo ovakve krize dokazuju koliko je opasna zavisnost od uvoznih fosilnih goriva i koliko bi autonomna, čista energija bila strateška zaštita.
Istraživači s Evropskog instituta za slobodnu politiku jasno su na strani druge pozicije. Oni upozoravaju na ono što nazivaju „krhkošću dekarbonizacije“ – paradoks u kome energetska tranzicija koja se i dalje oslanja na uvozni gas i naftu ostaje ranjiva na iste geopolitičke šokove od kojih bi trebalo da nas zaštiti. Rešenje nije usporavanje tranzicije – već njeno ubrzavanje, uz izgradnju domaćih kapaciteta, bolju elektroenergetsku mrežu i koordinisanu industrijsku strategiju.
Šta ova kriza govori o svetu u kome živimo
Treći zalivski sukob i energetski šok koji je iz njega proistekao nisu samo ekonomska vijest. Oni su ogledalo u kome možemo da vidimo kakav je svet koji smo izgradili – i ko u njemu snosi posledice tuđih odluka.
Dok vlade bogatih zemalja broje milijarde evra koje moraju potrošiti na zaštitu svojih birača od skupog gasa, deca u Nepalu čekaju u redu za bocu za kuvanje, a studenti u Pakistanu prate predavanja na ekranima jer nema struje u učionicama. Sve su to lica iste krize.
Direktor Međunarodne agencije za energiju rekao je da nijedna zemlja neće biti imuna. To je tačno. Ali neke će patiti daleko više od других. I dok god globalni energetski sistem ostaje onoliko neravnopravan koliko jeste – to neće biti slučajnost. Biće struktura.


